... nastaje lako, razvija je život, njihovi osećaji i okolnosti. Nigde zapravo ne počinje i nigde se ne završava. Nekako nalazi način da se uklopi, da bude neotrgnuti deo celine, a opet sasvim svoj i poseban. Jednostavno se rađa tako što ono što im se dogodi ili ono što sanjaju pretvaraju u rečenice i lepe ih ritmično, jednu za drugom.
Uvek tu ima ko šta da kaže i nešto je u svakom danu (ili je to možda i u svakom trenu) dovoljno važno da postane deo toka. U ćutanju, okrenuti mislima na tek nekoliko sekundi oni pišu svoju priču. Iskrenu i nalik njima. Nepretencioznu, ponekad bolnu a nekada toliko laku da se uplaše da će zbog lakoće i penušavosti smisla njihove reči odleteti u etar i rasparati to što pletu.
Ali, zapravo ne shvataju da su oni, okrenuti jedno drugom, kao stogodišnji platani dobro utemeljeni, upravo ti koji ne daju da im se veza koju ostvaruju mislima otme. Ne zna se ko je prvi počeo, ali oboje znaju da posle njene rečenice ide njegova, pa opet njena i njegova zatim... I ne radi se tu o pitanjima koja su neizrečena ili o odgovorima za koje nemaju hrabrosti. Naprotiv. Misli se jednostavno nadovezuju onako kao što to može zvučanje sa značenjem u lirskom.
I tako dalje...
No comments:
Post a Comment