... ovih dana planete su napustile Škorpiju. Ušle u Strelca i počele da prave neke harmonične sekstile. A mi, kako smo? Željni putovanja, znanja, voljni da ostvarimo snove koje smo kovali teško kao da su hladno gvožđe dok su se nebeska tela grupisala u jednom krajnje opakom sazvežđu.
Večeras je eto došao sweet relief: ostvarila sam jedan svoj veliki san. Mukotrpno. Crvenih očiju. Ali, ostvarila sam! Onda, vođena ukusom pobede, uspela sam da se okrenem njemu i objasnim mu šta me je to žuljalo. Kako i neće žuljati kad je taj otporni kamičak pod uticajem škorpionske nebeske energije rastao. A mogao je fino da se dezintegriše pod mojom odlukom da ga ignorišem.
I onda shvatam: nisu meni planete u Škorpiji neprijatelj, koliko je to zapravo ta njegova nadnaravna kombinacija tvrdoglavosti i upornosti pomešane sa sindromom ponosa made in Montenegro. Svašta sam čula, mnooogo toga pročitala i večeras slavodobitno shvatila: o da, različiti smo! Ništa novo. Nema to veze sa stelijumom koji nam se nad glavama naherio iz Škorpije. O, ne. Već sa činjenicom da je neko čovek trenutka, dok jedna žena sve nešto budno bdi nad celokupnom slikom a trenutke konzumira samo koliko da im spozna oblik i smesti ih na pravo mesto puzzle-a koji slažemo.
Srećom, da li zbog novonastalog stelijuma u Strelcu i, o tako potrebnih sekstila, ili zbog toga što se ipak volimo, nastanio nam se osmeh: na licu, u porukama koje šaljemo, u tonu svake reči koju kažemo jedno drugom. Svojatamo ga kao da smo ga upravo izmislili i dali svetu na neograničeno korišćenje. Uzdam se da nas te nebeske sile fino "rade" i dozvoljavam sebi da noćas odsanjam jedno fantastično putovanje!
No comments:
Post a Comment